|
|
06.01.2007., subota
...sasvim normalan čovjek...
1.
Uvijek sam mislila da za dobru priču i za postizanje velikog cilja, nekakvog fatalnog uspjeha treba imati ponajviše nenormalne količine sreće i ogroman talent …
divila sam se ljudima koji su uspjeli napisati kvalitetnu knjigu, odličan članak, stvoriti dobre vijesti, fantastičan film, predivnu sliku koja te na prvi pogled ostavlja bez daha, ton koji može opisati stvari bolje nego stotine riječi …
2.
Nikad nisam mislila da upravo baš ja mogu stvoriti takvo nešto.
Nešto za što će ljudi misliti da je dobro…
Nešto kreativno, zapanjujuće, vrijedno divljenja, vrijedno spominjanja, vrijedno nekakvog običnog pogleda ili pak nekog komentara…
I dan danas ne mislim da išta pametno znam napisati…
I znam da ne znam…
Budimo realni! Jedino na što ovdje možete naići su hrpa gluposti koje zauzimaju koristan prostor koji bi neka pametnija osoba zasigurno bolje iskoristila i napisala nešto bolje, zanimljivije, mnogo pametnije, interesantnije i korisnije od mojih naklapanja.
Jebi ga…
Kad nemaš pametnijeg posla, bolje je i to nego raditi apsolutno ništa!; iako protiv ljenčarenja i piljenja u prazan prostor nemam ništa protiv, dapače.
3.
Ono što priznati jedino mogu jesu situacije s kojima se svakodnevno susrećem…
Ono u što poprilično znam jako udariti kada mi netko zada neku temu, dosadnu, bez elementa s kojim bi ste se mogli podudarati, temeljenu na činjenicama…
Možda ću ja to nekim slučajem dobro i napisati ako se oko mene nađe puka sreća, što je doduše rijetko i slučajno…
Ali ako inspiracije nema, ili velika ometanja u pedlju vremena priča zasigurno neće ispasti dobro, jednostavno neće!
4.
ono što me zaista iznenađuje u cjeloj toj priči jest da i kad bi se našla u takvoj situaciji taj banalni tekst ispao bi najbolji!
Pojavio bi se u novinama, otiskan debelim crnim fontom, a ispod njega stajalo bi moje ime i prezime, na moju adresu bi stigla nagrada, a ja nisam imala pojma zašto!
Tekst je banalan, glup, nema veze s vezom i što je najbolje meni ništa ne znači i narisan
je u pet minuta bez inspiracije…
već od malih nogu pojedinci su me prozivali budućom umjetnicom…
govorili su ''ona će biti kreativac na onaj ili ovaj način…''
dakako, to su bile samo glupe priče…
ali moram priznati izrazito sam bila ponosna na sebe kao umjetnicom…
ipak napustivši sve to, zbog prevelikih obaveza, nikada više nisam pridavala važnost niti jednoj vrsti umjetnosti…
bilo to slikanje, glazba, literatura…
sve je to bilo djelo mojeg mozga i mojih ruku…
ništa od toga nije stvorila moja mama, nego ja i sada je sve to postalo nevažno.
Crteži skupljaju prašinu, a gitara se je izgubila u ormaru…
5.
sada se pitam da li je to bilo prikaz moje sadašnjosti ili pak budućnosti…
je li mi suđeno da me bilo koja crta umjetnosti prati od malih nogu?…
i ako je zašto onda ja to toliko odbacujem i zapostavljam …?…
jer svaki put kada se pred nekim treba izraziti, trebam stvoriti nešto što će se hvaliti, nešto za deset, ja se jednostavno sledim…
i svaki put mi mislima krene ona ista stvar…
Dali ste mi temu, ali moja priča nije bila dovoljno dobra…
Dali ste mi šansu, a ja bi ju uvijek profućkala…
I tako svaki put…
Dali ste mi temu, ali ja o njoj nisam znala pisati, svirati niti prikazati…
Nisam znala kako započeti, kako ju razraditi, niti kako ju završiti…
6.
niti sada ne shvaćam zašto me ljudi nazivaju umjetnicom! kada koliko god se trudila moram samoj sebi po najprije priznati da JA TO NISAM!!
smatram da je za to nisam sposobna…
nisam sposobna biti kreativac koliko to drugi zahtijevaju…
kreativna sam u onoj količini koja je u mojoj glavi zadovoljavajuća.
Nisam sposobna prikazati stvari onakvima kakvima jesu.
Zbog straha i jednostavno ne mogu nešto prikazati bez nedešifriranog koda ili kako bi D. Adams rekao ''ne možete to dešifrirati bez priručnika'', u njegovom slučaju to bi bio ''Vodič kroz galaksiju za autostopere ''.
Premalo važnosti pridajem svemu tome…
Nemam vremena ili ga jednostavno izbjegavam ili ga ne želim naći kako bi se istinski mogla pozabaviti svime time.
Ili nemam jednostavno umjetničku potporu koja mi je za rizik potrebna.
Sumnjam da će mi je neki ljudi ikada dati, jer pojedinci smatraju da umjetnost nije vrijedna spomena čak ni kao hobi..
7.glavni cilj u mom životu bilo je slikarstvo…
u tome sam bila pa eto dobra…
ma kakvi dobra, rasturala sam!
Znala sam prikazati ono što sam htjela…
Neka čudna slika u kojoj će biti dovoljno crnih sijena koje bi mogle prikazati moju okolinu, naše živote, pa i mene…
Ispala bi to jako dobra slika…
Ali eto to sam s vremenom na vrijeme poprilično uspješno zapostavila…
Upropastila…
Ili sam se jednostavno preplašila konkurencije koja bi mogla uslijediti i tako sam ostala umjetnica koja je svoja djela stvarala na komadiću papira…
Još tužnija je situacija sa glazbom….
Tko bi vjerovao da od roditelja koji su mi s tolikom oduševljenjem pričali mi o glazbi i grupama koje su voljeli…od brata punkera i sestre metalke koji su me svemu naučili, od drugog brata koji je potrošio mjesece da bi me naučio svirati gitaru, mene koja sam toliko voljela taj punk i cijelu tu glazbu…postanem izdajnik u crnoj majici i starkama…
Zapostavila sam one kojima sam se divila, glazbu koja mi je bila apsolutno sve, bendove o kojima sam toliko znala…
Zapostavila sam sve to zbog novih klinaca i istine koja bi prije ili kasnije uslijedila…
Kao da bi ikada i imala neki svoj mali garažni punk bend, di bi stvarali svoje pjesme, svirali najdraže, voljeli punk, živjeli u skladu s njim i znali da smo živi…
8.
imam uvrnut ukus…
za sve više-manje…
i samu sebe znam s time iznenaditi…
nemam najdraži film…
ne znam koja mi je najdraža knjiga…
ne mogu pronaći najdražu pjesmu, ne znam s kojom da se podudaram i da kažem eto to je to…
voljela bih pronaći neku podudaranost u cjelini…
9.
ne volim svoj život…
tko ga voli…
ispričavam se onima koji vide dobru stranu života, vječnim optimistima…
uostalom, ne znam iz kojeg razloga bi vam se trebala ispričavati jer kad bi imali glavnu riječ rekli bi ste da su to vaši stavovi i bla, bla…
dakle život…
ma više nisam sa njime toliko niti opterećena…
ne da mi se…
zaglavila sam tu gdje jesam…
na ovome malome nevažnome planetu zvan Zemlja…
i to je moja, ali nažalost i vaša sudbina…
tragično zar ne??
…
pokušavam uvjeriti samu sebe da se stvari jednostavno dešavaju s nekim nama smrtnicima neshvatljivim razlozima. Sve to jednostavno mora biti tako. Sve se je to moralo desiti i vi i ja i svi mi moramo se pomiriti s time …
lako je sve to reći…
ali meni još uvijek iznad glave visi ono…
…MOŽDA…
jer uvijek se pojave oni trenuci kada se pitam što li će donesti budućnost.?
Kako ja mogu utjecati na nju, a da ne napravim one stare pogreške…
10.
bojim se budućnosti…
bojim se da ne udarim punom brzinom u zid koji svaki dan podižem sebi samoj…
bojim se da me prošlost ne dostigne, upravo onda kada ću joj se najmanje nadati…
11.
Ono što ne bih zasigurno znala stvoriti, realizirati je moja biografija…
Ne bi preporučila niti da ju netko drugi realizira, jer nitko ne zna sve, pa ni ja sama…
Da li bih se uspjela prisjetiti svih važnih događaja??
Kada bi se svi dovoljno potrudili mogli bi puno više osim da otvaramo neke stare priče…
Ali mislim da taj trud bi bio uzaludno utrošen, jer ipak sve to nije vrijedno truda…
Ali…
Kada smo već tako iskreni…
Strah me je svih onih emocija koje bi pucale…
Zgrožavanje nad poremećenim tekstom ili pak još gore nad mojim umom…
Kad bi ju i napisala, ne znam tko bi se nad njom zgrozio …
vi…
ili pak moji roditelji…koji bi ostali šokirani nad svojim ne znanjem….
Moji prijatelji koji su mislili da znaju moje pravo JA…
Ili pak Ja…. Koja bi čitala svoje propalo djelo …
Koja bi se možda zgrozila nad time što sam stvorila…
Bi li se mogla istinski početi bojati same sebe??
12.
mislim da se samo bojim onih kojih ne bi razumjeli…
strah…
cijeli život bježim od straha za nečim…
strah…
uvijek bi postojao netko tko bi se sa mnom podudarao…
ali najveći strah je odbijanje upravo onih do kojih ti je najviše stalo nakon izrečene istine…
upravo oni ni ne čitaju niti jedan od napisanih stvari, možda samo neki…
ne znam bi li oni razumjeli…
strah me je upravo jer mislim da ne bi , a to su i dokazali…
voljela bih za promjenu reći nedešifriranu istinu…
i znati da će pravi prijatelji znati o čemu razmišljam…
da bi ostali tu i prihvatili stvari kakve jesu…
ako ne danas, jednog dana zasigurno hoću…
napisat ću to…
ako skupim dovoljno hrabrosti, ili ako sve to postane nevažno…
13.
znajući samu sebe često od muhe radim slona….
Što se tiče mene i nekih osobnih stvari…
Iako sam i sama svjesna da neke stvari i nisu vrijedne spomena svejedno im pridajem ogromnu količinu pažnje…
Možda bi me trebalo osvježiti jedim šamarom da napokon vidim stvari koje mi se nude…
Znajući sebe, tu se jednostavno nema što dodati, niti truditi, jer ja znam da ću i dalje tvrdoglavo vrtjeti se u krug za nekim stvarima dok me nešto u potpunosti ne pogodi…
14.
bi li jedan ogroman šut hladnom krpom po glavi bio dovoljan?…
zašto se ne mogu pomiriti sama sa sobom?…
ja veze nemam….
Jer kad i napravim taj korak naprijed uvijek se povučem dva koraka nazad, ako ne i više…
I nagovaram se na svakakve stvari …
Pokušavam samu sebe na siliti da se ne opterećujem ne važnim detaljima i da ne uzimam sve zdravo za gotovo , ali svaki put kad kažem od sutra će biti tako, sutradan postane noćna mora koju si sama stvorim…
15.
ono što bih voljela napisati jednog dana to je knjigu…
da ju mogu posvetiti nekome meni bitnom…
da mogu biti još jedno propalo ime na policama….
Neki propali čitatelj od dosade bi i uzeo tu knjigu,…
Možda bi mu se nekim slučajem i svidjela…
I možda bi ju i pročitao do kraja…
Ali taj čitatelj bio bi još jedan izgubljeni tinejdžer tadašnje generacije koji će tražiti bijeg od stvarnosti i svim stvarima koje se karakteriziraju kao veliko zlo i čisti put prema smrti…
16.
a ja…
ja ću sjediti u nekom zapuštenom bircu…
ispijati svoj čaj i ponašati se baš kao pravi propali umjetnik…
odvojena od svijeta, ogorčena i sama…
nimalo spremna za razgovor, mrklog pogleda…
17.
voljela bih napisati knjigu kako bi mogla opisati ljude koje volim…
da opišem način na koji ih vidim… kako razmišljam o njima…koliko mi je stalo do njih i do nekih trenutaka….
Ne bi to bila autobiografija…
Ništa takvo…
Ali knjiga bi bila…
Ne bi bio hororac, niti krimić, a bogme niti crni humor, ali nešto bi zasigurno bilo…
18.
trenutačno sjedim u kutu sobe…
sama…
i gledam kako sve meni drago bježi iz mog života…
korak po korak i ostat ću potpuno sama…
bojim se…
jer je i ono zadnje biće koje me je u potpunosti znalo prošetalo je iz mog života…
upravo zbog tog osjećaja se osjećam tako samo…
jadno…
ogorčeno…
ali ostajem…
ostajem tražiti biće koje će ga moći zamijeniti…
sva do dana kada ja… ne pokupim svoje krpice, zatvorim kovčege, napustim mjesto u kojem sam odrasla potpuno sama…
19.
i znam da je sve ovo što je sada napisano u potpunosti ne vrijedno …
ne vrijedno ikakvog spomena…
20.
ali ipak ja sam samo jedan običan čovjek….
|
03.09.2006., nedjelja
Mislili smo i nadali se da ljetu nema kraja...zajebali smo se...
Rekli su da će ovo biti jedno jako dugo ljeto…
Nakon mirnog sna već u rano jutarnjim satima oko pola šest iz predivnog sna probudila su me crkvena zvona.
Kako su moji sustanari već naviknuti na moju ranojutarnju reakciju započetom psovanjem i dernjavom zaprepastili su se kada se nisu morali i ovo jutro susretati sa njom.
Možda je još uvijek spavala i sanjala onaj moj san, ili se je jednostavno oglušila na svu tu željeznu buku.
Nevoljno sam podigla pogled i žmirkajući pogledala na svoju budilicu.
Gledala sam u četri velike crne brojke, zasigurno sam opet zaspala jer je već devet sati.
Nekim čudom mirna sam, naspavana i potpuno svježe probuđena.
Ležim tako u svom krevetu i pitam se koji je danas dan…
Isprva se nisam mogla sjetiti, imala sam potpunu blokadu, a onda sam shvatila da je već svemu kraj.
Široko sam otvorila svoje plave oči i začuđeno buljila u bijeli strop misleći to jednostavno ne može biti istina.
Bilo mi je i još uvijek mi je teško prihvatiti da su predivna dva i pol mjeseca uživanja, sunca i mora, zabave i odmora, slobode tako brzo odletjela i da me za manje od trenutka čeka moja okrutna sudbina i ponovni početak stare školske ludnice.
Od same pomisli na onu hladnoću, monotoniju, učenje, iste ljude, stres, ne ispavanost, dugih deset mjeseci bez mora i sunca istinski sam se naježila.
Ipak moja okrutna podsvijest podsjetila me je da još uvijek imam onaj trenutak koji me od svega toga dijeli.
Odlučila sam prihvatiti rizik i krenuti u zadnje ljetne izazove.
I ispalo je neopisivo.
Rastegnula sam se najbolje što sam mogla.
Otvorila oči i bacila pogled na prozor na kojem su se već pojavljivale sunčeve zrake.
Nabacila sam svoju sreću na lice i napokon se uspjela iz vrpoljiti iz svog toplog kreveta.
Izašla sam na terasu kako bi osjetila ljetni povjetarac, miris cvijeća i topline, i gledala plavo nebo iznad mene.
Nebo bez oblačka samo zlatna mrlja koja moju kožu grije ovdje na zemlji.
Tko bi htio toga odreći…
Ponekad stvarno poželim živjeti u Sahari, kako bi me sunce moglo pržiti dvadeset i četri sata na dan.
Da nikad više ne osjetim onu zimsku hladnoću, vlagu, maglu, zaleđene prste, prehladu i ježenje od zimskih temperatura.
Miris tek skuhane kave odvukle su moje misli od nostalgije.
Polako sam ispijala svoju jutarnju kavu i grickala finu čokoladu i krenula u plave pustolovine.
Ruku pod ruku sa najboljom prijateljicom krenula sam na plažu.
Uživale smo u suncu koje nas je grijalo.
U predivnom moru i ronjenju u ogromne dubine.
Ležeći tako na plaži željela sam da taj trenutak zauvijek stane.
Da se nikada više ne moram dignuti sa svog mekog ručnika.
Da se moje noge ne moraju odvojiti od pijeska i valova koji ih povremeno znaju zapljusnuti.
Od topline sunca koja grije moja leđa, mokre kose pune soli.
Prijatelja koji se pokraj mene smiju do suza.
Znatiželjnih turista, uvijek nasmijani i spremni na razgovor.
Predivnih i super zgodnih komada i predivne plave tekućine koja stoji meni na dohvat ruke.
Gledam sve to oko sebe i razmišljam koja sam ja sretnica što puna dva mjeseca imam tu čast da uživam u očaravajućoj okolini.
Jednostavno uživam i predivno mi je.
Svoje osjećaje ne mogu niti približno opisati koliko god ja to željela i pokušavala.
Od mora koje tako mirno stoji pred menom, sa pokojim malim valom i posutim zlatnim zrakama koje ga čine toplim, dijeli me samo jedan korak.
I dok sada sve ovo pišem, sjedim potpuno sama na najljepšoj uvali na svijetu.
Sunce će još malo pa nestati.
Oko mene nigdje nikoga.
Tihi povjetarac, predivan zalaz sunca, more koje se talasa i ja.
Prijatelji su morali otići.
Svatko je morao svojim putem, do sljedećeg ljeta kada ćemo se opet svi sresti na ovoj rajskoj plaži.
Prije nego što i ja spakiram svoje torbe i krenem u svoje nove i teške borbe, odlučila sam iskoristiti ovaj trenutak pokušavajući opisati stvari koje su mi se desile ovo ljeto.
Htjela sam ovjekovječiti te trenutke iako mi to nije uspjelo.
Ostati će samo slika iza mojih očiju, duboko zakopana u mojim mislima.
Zaista je bilo lijepo…
Nakon one duge hladne zime opet vidjeti sunce.
Osjetiti toplinu na svojoj koži.
Moći se opustiti, vidjeti prijatelje, napokon se slobodno smijati i samo uživati.
Sve je krenulo tako jednostavno polako, a opet tako brzo.
Ček i ostajanje u Rijeci i uživanje u Riječkom moru sa novo stečenim prijateljima, svakodnevna šetnja gradom bila je zabavna i korisna jer je pridonijela mnogo smijeha i zabave.
Bilo je nevjerojatno kad sam shvatila da grad koji prezirem ne želim napustiti kako bi krenula u ljetne radosti.
Ipak sam hrabro i odlučno spakirala svoje kovčege i krenula na nezaboravno putovanje.
Bila je to prava odluka.
Došlo je do još više zabave.
Došlo je do svakodnevnog odlaska na more, putovanja, smijeha i suza, prijatelja, nikakve ljubavi, slobodna kao ptičica, tulumarenja, isprobavanje svega i svačega na vlastiti rizik, sve što ti je na dohvat ruke, a ti se bojiš uzeti.
Buđenja i odvratnog stanja nakon jučerašnjeg tuluma.
Gledaš u što si se pretvorio i tako je zabavno.
Misliš da ti je ovo zadnje disanje u životu zbog tolike zabave.
Ipak ja znam da mi je bilo zabavno i ne bi mi bilo žao da sad umrem jer bi i to bilo tako jebeno zabavno.
Jednostavno sloboda je neopisiva pojava…
Ne razmišljaš o školi, vremenu, ljudima koji te čine tužnom, o onome što si ostavila za sobom i čime ćeš se ponovno susreti i znati ćeš da je sve opet isto.
Boli te za sve samo nek zabave je.
I baš kad misliš da si spreman naviknuti se na tu slobodu i na slobodan način života. Da si napokon spreman prepustiti se uživanju i zabavi. Shvatiš da je pjesmi kraj, da je već kasno i da je ljetu odzvonilo i moraš natrag.
Moraš se vratiti htjela ti to ili ne.
Moraš, nitko te ne pita za mišljenje.
Strh te je i odupireš se.
Ne želiš sjesti na taj avion i vidjeti kako napuštaš svoj svijet.
Eto tako sam se ja osjećala na pomisao na vraćanje.
Strah me je i od same pomisli hvata me jeza i unutarnji nemir.
Molim i tražim bočicu pilula da mogu spavati od rujna do svibnja, kada će me opet netko probuditi i reći mi : ''Malena ajde ljeto je! Vratilo se je!''
|
22.07.2006., subota
i z a p l a v i h o č i j u
Znam i ja pisati vesele postove…
Pjevati vesele pjesme…
Staviti neku novu boju na sebe…
Naslikati smajlića…
I imati jedan od boljih dana…
Sve ja to mogu…
Sjediti u mraku i plakati to mi najbolje ide!
Deprimirati i mrziti cijeli svijet…
Slikati depresivne, sive slike i diviti se tišini u noći…
Plakat za nedostižnim…
Tražiti nekog za malo razgovora…
Osjećati se samo…
Slomljeno…
Napušteno…
Bolesno i poremećeno…
Ogledalo…
Crvene oči…
Krvave…
Suhe, nemaju više što isplakati…
Srce…
Slomljeno…
Zakrpano…
Slama se…
Probijeno…
Probušeno…
Ispušeno…
Još ima suza…
Plače…
Samo je…
Prazno je…
Mora reći…
Ne želi otići…
hoće li naći istu sliku kad se vrati...
Opet želi nauditi samom sebi…
Mozak…
Spržen…
Glup…
Optimist…
Kovčeg…
Prazan …
Spreman da se napuni…
Majica po majicu…
Traperice po traperice…
Sve je spremno za put…
Sjećanja…
Pozdravi…
Rastanci…
Vrijeme je za plakanje…
Još jedan dan mora proći bez tebe…
Sve je bilo spremno za susret…
Još jedan dan bez tebe…
Kako uspijevaš biti tako glup=?…
Sada kada ništa nije bilo u meni…
Opet soba, samoća…
Divljenje samoj sebi…
mislila da mogu, jača od svih u toj sobi…
Optimizam…
Kamo je nestao pogled??:..
Kamo je nestala slika u tvojim očima…??
Mora li sve biti gotovo??
Moram li te opet tražiti na krivim mjestima…
Mora li opet proći toliko vremena??…
Je li sve ono bila jutarnja rosa…??
Sve je samo proletjelo…
Stara pjesma opet ima isto značenje…
Kako možeš biti tako prazan…
To se ne odbacuje samo tako…
Progledaj više!!
Zar ne shvaćaš?…
Upotrijebi taj mozak i to srce koje u tebi kuca…
Nauči više…!!
Nađi me!!
Ne možeš…?!
Reci…
Razgovarajmo…
Nemamo ništa za skrivati…
Znaš istinu!!
Znaš da sam to ja!! ??
Što te čini tako kompliciranim??…
Reci mi!!
Jer neću umirati za tebe…
Slomiti ću se za tebe…
Ali neću umrijeti…
Nisi vrijedan…
Istinu…
Želim istinu…
Želim svima reći istinu…
Ti znaš istinu!…
Sve je bilo kao vjetar…
Samo vjetar…
Zapuhao vjetar…
Otišlo sve…
Nestalo…
Isparilo…
Za tobom bih na kraj svijeta…
I svaki moj korak tebi ništa ne znači??…
Reci mi…
Nađi me…
I kaži mi…
Ne možeš…
Teško je…
Bolno je…
Odvratno je…
Suze se same niz lice prolijevaju…
Ljeto je, a hladno je…
I šta da sada radim kad me za tebe pitaju?…
Nisam od čelika…
Misliš…
Nisam…
Kad puknem gotovo je…
Gotovo je…
Nije potpuno…
Ali je gotovo…
kome da kažem sve ovo…
kome da se ispovjedim…?
Hoće li netko slušati??…
istinu koja se skriva iza plavih očiju…
pravu istinu??….
da bar jedanput ne mora biti u prenesenom značenju…
otvoreni razgovor…
bez prenesenog značenja…
istinu…
da ne mora biti lažno…
samo stvarno…
jedanput stvarno…
zaista stvarno…
stvarno.
p.s. pročitajte i post ispod ovog, jer mi je jako drag, ako itko čita više...
|
19.07.2006., srijeda
...PoGlEd GORE i dolje...
Pet mjeseci potrošeni su na krive ljude, na krive razloge, i u potrazi za malo sreće.
I moj najteži put započeo je samo jednim korakom.
O meni je ovisilo kako će mi dan biti, hoću li biti sretna, tužna, trijezna, normalna, mršava ili debela.
Uz malo truda, sunca, i velike količine energije, dani su postojali sve ljepši i ljepši, a ja sam svoj put pretvorila u cestu.
Sada kada zavrtim sat u natrag, cijelo vrijeme sreća je bila uz mene.
Pravi ljudi, ono što mi je trebalo bilo je cijelo vrijeme uz mene, ali moje oči to nisu vidjele.
Pet mjeseci provele su u zatvoru gledajući krivog čovjeka.
Trudio se i mozak biti što bolji, a srce je samo htjelo sreću.
Sve je bilo potrošeno na krive razloge.
I ono što sam toliko tražila bilo je cijelo vrijeme uz mene, ali bila sam slijepa i to je cijela moja izlika.
Kada sam progledala i vidjela napokon ono malo sunca, još uvijek sam znala da nije bilo kasno.
Još uvijek se je dalo uzeti daha, dignuti ruke, nabaciti osmijeh, rastegnuti se široko, dignuti glavu i proći hodnikom kao da se nikada ništa nije desilo.
Još uvijek je bilo vremena…
I moralo je to biti ono, jer bilo tako dobro, bilo je tako toplo, kao da je cijeli svijet moj, bilo je tako sigurno, mogla sam osmijehom zagrliti zemlju.
I nešto je htjelo da vidim, da podignem taj pogled, da nakratko nabacim bijelo, da zaustavim pogled na sekundu, da otvorim srce za nekog pravog, i da odletim u svijet u kojem još nisam bila, koji nije tako strašan i jeziv, koji može iscijeliti sve, koji može pružiti sigurnost, dati mi ono što tražim i za sve to bio je potreban samo osmijeh.
Nešto je htjelo da malo onog žutog sunca bude moje skrovište.
Nešto je htjelo da se srce otvori, da zacijeli, da vidi i ostale oko sebe, da prihvati izazove sreće.
Da se plave i smeđe oči spoje.
Da propadnem u dubinu ogromnih, predivnih smeđih očiju, i nezamislivog pogleda.
Pogleda koji je mene vidio, koji je moju pažnju privukao, koji me je k sebi vukao.
Nešto je htjelo da vidim taj osmijeh.
Osmijeh koji je nudio sve što svako slomljeno srce može željeti.
Nešto je htjelo da čujem taj glas, glas u kojem se je čuo smijeh, glas koji me je zvao, koji je htio da se osvrnem.
Nešto je željelo da se okrenem i vidim što me čeka na kraju puta.
Bio je to najljepši rođendanski dar koji mi je itko ikada mogao pružiti.
I nije bio materijalan, i nije bio od nikog, nije imao čestitku, nije bio zamotan, ali bilo je baš ono što mi je trebalo, što mi je svim srcem falilo.
I svaka minuta, svaka sekunda, svaki trenutak, svaki dan i svaka noć bilo je bijeg od stvarnosti, odlazak u san i biti ono što želim biti, imati trenutak za sebe, pobjeći od svega onog od čega bježim.
I sreća najbolje prijateljice, i njen i moj osmijeh, i naši trenuci, i lude i simpatične priče, baš kao prvo razredne klinke.
Jedan dodir kao da je vrijeme stalo.
Srce je zakucalo.
Nešto je proletjelo tijelom.
Postojao je samo taj trenutak.
Netko je bio tu za mene da bude sretan za mene, i netko tko će me činiti sretnu.
Bio je netko tu da me napokon vidi.
Da me napokon ugleda.
Napokon primijeti.
Napokon probudi.
I napokon razumije, i želi biti dio mog života.
I ja sam tog nekog htjela i nije me bilo strah otvoriti mu vrata.
Sve je tako brzo proletjelo da nismo ni skužili kako vrijeme nije stalo, kako se svemu bliži kraj, kako ljudi oko nas još uvijek postoje, kako problemi nisu nestali, i u cijelom tom trenutku, oko nas već je sve bilo gotovo.
Samo zbog jednog dodira, nježnog i škakljivog dodira.
Kao jedno veliko skrovište, pun veselja i smijeha.
I mojih pet minuta savršenog života, nakon te silne tame.
I nemoj sada ništa reći, nećemo kvariti one divne trenutke koje smo proživjeli, onih pet minuta za koje smo živjeli i kojima smo se nadali.
Opet je tišina i hladnoća.
Opet je crnina, ali sada imam kamo odlutati, kao što Lidija odluta Bubimiru.
I moralo je to biti ono pravo.
Sigurna sam, bilo je, prvi put u životu u nešto sam sigurna, a sigurna sam u to da ti i ja nismo bili lažni.
Trebala je biti ljubav, ali vrijeme nas je zajebalo, iscurilo je i sada je sve gotovo.
Zajebala nas je sljepoća, moja odsutnost, strah, glupi potezi, nesigurnost i emocije koje su pucale na sve strane.
Sada je gotovo!---
Niti jedna poruka, niti jedan znak, niti jedan susret neće nas više vratiti u vrijeme sreće i ljubavi.
I ostati ćemo djeca u prošlosti u koju smijemo samo zalutati.
Opet ćemo biti slijepci jer ne želimo se sjećati kako je bilo lijepo----
I hvala onom djetetu pokraj mene koje mi je pokazalo da to ne bi funkcioniralo.
Koje je reklo da je ovako najbolje…
Bolje ovako nego da se uplela mržnja, ljubomorna, i najbolja prijateljica i moje najdraže biće ruku pod ruku.
I sve je bilo protiv mene, sve je bilo spremno da pukne.
Ti si omogućio da budem ja…
Zaustavio si suze, i dao mi snagu, energiju da budem jaka, da potisnem strah i pokažem lice.
Omogućio si da me svijet vidi.
Samo ti me nisi vidio!
Ti nisi znao kako me upoznati!!
Trudio si se, pokušavao si, htio si …
Sada kada je sve opet spremno za povratak u staru rutinu, kada opet moram zaboravljati, samo ti želim reći HVALA!!
Jednostavno je bilo predivno imati tih pet minuta!!
Hvala ti što si bio moj čovjek u bijelom.
Ja sada moram ići naučiti kako biti jaka i puna energije ostavljena sama sa sobom!
Ne želim da me svijet vidi ovakvu , jer ne bi shvatili, moja okolina ne razumije, oni nikad neće progledati, nikad neće biti dio mog života, dio mojih pet minuta, i nikad mi neće ovo omogućiti ---
Treba mi taj mjesec da se ponovno vratim u bazu i u krug bez izlaza.
Hvala ti moj Casspere.
 
|
04.06.2006., nedjelja
Za RuSiJu =)
Više-manje svatko ima posvećen post na mome blogu, e pa kad mi se već moraš motati po glavi, ovaj post je za tebe!
PLAVO JUTRO DOLAZI
U MOJU SOBU ULAZI
MIRIŠE NA JABUKE
I NA PRVE POLJUPCE
KAD TE VIDIM KIŠA PRESTANE
CRNI OBLAK ODMAH NESTANE
CIJELI SVIJET SE SAMNOM RADUJE
A TVOJ OSMIJEH NOSE ULICE
I SADA ZNAM
O ZNAM
JA SAM ZALJUBLJEN
JA SAM ZALJUBLJEN
PLAVO JUTRO DOLAZI
U MOJU SOBU ULAZI
MIRIŠE NA JABUKE
I NA PRVE POLJUPCE
KAD TE VIDIM KIŠA PRESTANE
CRNI OBLAK ODMAH NESTANE
CIJELI SVIJET SE SAMNOM RADUJE
A TVOJ OSMIJEH NOSE ULICE
I SADA ZNAM
O ZNAM
JA ZALJUBLJEN
I SADA ZNAM
JE ZNAM
JA SAM ZALJUBLJEN
JA SAM ZALJUBLJEN
Držim kišu vani i puštam krivici da uđe unutra.
A anđeo nade, milosti, dopušta mi da gledam kroz sebe.
Bilo je vremena u mom životu gdje sam zamalo poludjela, pokušala proći kroz bol.
I kada sam izgubila stabilnost i kontrolu, kada sam dotakla dno, kada sam svom snagom udarila u njega, mislila sam da mogu izaći iz svega toga, samo prošetati, ali nisam mogla otvoriti vrata, nisam mogla napraviti još jedan korak, i izaći.
Bila sam i dalje sam zasićena životom u laži, zgrožena nad tim da će mo svi jednom umrijeti.
Nevjerojatno je, kada trepćući u mraku napokon ugledaš svijetlo.
Nevjerojatno je, kada taj trenutak dođe i ti znaš da ćeš biti dobro.
Nevjerojatno je, ali istina je, i dižem ruku, palim svijeću, nesretnim, tužnim, depresivnim, i slomljenim srcima.
Zadnju šansu daješ sebi samom i misliš da za nju trebaš odmor, i dopuštenje, misliš da ćeš tako pronaći slomljeno krilo i zacijeliti ga??
Život je putovanje, a ne destinacija.
I jednostavno ne mogu reći što će se sutra desiti, što će sutra donesti.
Moraš naučiti puzati, da bi znao hodati.
Moraš biti mali, da bi bio visok.
Moraš znati kako je to kad si manji od makova zrna, da bi mogao postati čovjek.
Ali u to nitko ne vjeruje.
Ali nemilosrdna ulica, i borba djeteta da preživi, grabi stepenicu života.
Jer sve je nevjerojatno.
|
23.05.2006., utorak
happy b-day!!
Dakle…
Nakon mjesečne pripreme za današnji dan, nakon tolikog straha današnjih godina, nakon svih onih plakanja da sam stara … pa došao je i taj dan … 23.05…. danas mi je rođendan!!
Makar ću za sebe uvijek imati trinaest jer mi je vrijeme nekako u toj godini stalo, danas imam šesnaest.
Kad se samo sjetim da sam prije dvije godine plakala što imam rođendan i što sam kao ''stara'', sad vidim da je to fakat bilo jako luckasto od mene, ali i dan danas mi dođe da opet to ponovim.
Nekako sam jučerašnji dan olako prihvatila.
Nekako sam mirno ispratila svoju petnaestu godinu, ali još sam debelo nesvjesna koliko imam godina, još se nisam ni u četrnaestu uživjela, a kamo sada u šesnaestu.
Bilo kako bilo, jučerašnji dan koji mi kao nitko ne može pokvariti jer je to zadnji put u životu da imam petnaest, pa jebi ga debelo me je iznenadilo ….
Dakle shvatila sam da osoba koju sam voljela u svojoj petnaestoj godini, je jako, jako daleko od mene, odnosno jako blizu, ali ustvari jako daleko.
Pomirila sam se s time da moram neke stvari pustiti, i ponosni sam skinula svoje ''D''.
Osjećala sam strah, kao da dio mene fali, i morala sam ga vratiti jer mi je jednostavno falio, ali skinula sam mu pravo značenje.
Više ne ću sekundu potrošiti na ''D'', pokušat ću zaboraviti danas zauvijek.
U jednoj noći sve je bilo rečeno, sve što je moja duša mogla reći, sve što je moje srce moglo pustiti.
Dakako u jednom danu ne može doći do naglih promjena.
Bez obzira, odlučila sam da neću gledati kako mi još jedna godina uzalud leti, i da mi je svaki dan isti.
Uzimam stvari u svoje ruke.
Uživati ću danas, smijati se, neću dopustiti da me netko danas rastuži,. Pa makar bilo i to.
Uživjet ću se u svoj broj 16. i ponašati se kao i svaki problematični tinejđer!!
Svjesna da svako ima svoje loše trenutke, ali možda napokon od danas se počnem ponašati kao prava ja!!
Uz promjene, velike promjene, koje me trebaju napraviti jačom i ništa više.
Kao što govori jedna pjesma:
Pravi se srce moje da ju ne vidiš, jer daleko od očiju daleko je i od srca!!
Pa DaDa happy b-day!
ali prava istina je da, sve je ovo teško sranje.
sve te lažne čestitke, kad si na tkz. rođ. cijeli dan sam.
sve te lažne čestitke, sve je to sranje.
i znate zašto nikad neću uspijeti ovo što želim??
jer mi se srce svakim danom sve više raspada!!
jer to sam jednostavno ja... depresivna dada...!!
|
10.05.2006., srijeda
....E....M....O....
>EMO<
ako me vidiš kako hodam ulicom, i gledam u nebo, nemoj buljiti u mene, samo me prođi jer kad te vidim to me samo rastužuje, a ja ne mogu stalno iznova.
Ako me vidiš s nekim drugim, sretnu i veselu, radim što me je volja, ma ne brini, to je samo maska jer u istinu želim samo tebe, želim da si oko mene, da si ti koji me čini sretnom., i da me ispuniš cijelu.
Sve stvari koje smo prošli, pogledaj ih sada, stalno ih zaobilazim, a nikako da ih izbjegnem, strah me je i ne mogu zaboraviti, jer samo ti možeš popunit sve prazno, učinit me sretnom i ne mogu te samo tako ispustit iz mog života.
Kako vrijeme prolazi odlaze emocije, ali srcu još uvijek nije jasno, kao da mu je sve teže, na kratko se nasmiješi, ali samo na kratko, jer treba tebe.
Ako se predomisliš, nemoj čekati jer je već previše vremena prošlo.
Ja ću čekati, neću zaboraviti, jer ti si dio koji slagalici nedostaje. I samo ti me možeš stvoriti cijelu.
Čuješ li kako moje srce kuca, da li razumiješ šta ti govorim, da li je sve ovo teška iluzija, da li je ova vatra lažna, da li mi se priviđa, misliš li ti isto, ili sam isto u krivu.
S mnogim se stvarima ne slažem, mislim da je sve u mom životu krivo, ali mislim da je sve došlo s razlogom, mislim da smo i nas dvoje s razlogom. Gledala sam te dok si spavao, slušala sam ti srce kako kuca, slušala sam te kako dišeš, nadala se da sanjaš nešto lijepo, i nisam taj trenutak htjela ispustiti, jer znam da bi nestao i strašno nedostajao.
Lijepo je vidjeti svijetlo na kraju, kada sunce ispuni praznine, kada se više ne osjećaš samo, tko bi htio izgubiti taj osjećaj??
I sada želiš sve ovo bacit jer ti je ispalo na pod.
Ali znaš nisi ti sve što meni treba, ali ti jesi, jer ti si ti.
Jer ti si ti, moj zrak, onaj koji je u mom srcu i to si ti. Da sam htjela te zaboraviti već bi te zaboravila vjeruj mi, ali ne želim, jer ti si ti, ti si nešto bez čega moje srce kuca, ti si krv mom tijelu, ti si ti. Da bar znaš sve ovo. Ali možda je dovoljno samo da znaš da ti si u mom srcu i to bi bilo dovoljno.
Igrati igre bilo je lako, ali kroz sve mogu vidjeti da je ljubav iskliznula iz mojih ruku, samo istrčala.
Uzmi svu ljubav od mene, uništi moju dušu i svu snagu u meni, uzmi je, neka osjetim ono što nikad neću osjećati, neka budem ono što nikad neću biti, učini to na lakši način molim te!
Kako sam mogla znati da će ovo toliko trajati, kako sam mogla znati da će to toliko boljeti, kako samo mogla znati da sve što osjećam da će me uništiti, i da sve što čujem da će mi zaustaviti dah, kako sam mogla znati da će mo mi postati stranci, previše ponosni da nešto kažemo jednom drugome.
Kako sam sve to mogla znati??
Ostavljam ti otvoreno pitanje, i otvorenu knjigu osjećaja.
|
23.04.2006., nedjelja
Za SrCe i DuŠu
  Mogu samo reći da je ovaj tjedan bio za srce i dušu.
Naravno bila sam na Cresu.
Sada me malo hvata nostalgija i jedva čekam da prođu ova dva mjeseca škole i da se vratim na Cres, kako bi uživala u moru, suncu i smijehu.
Bilo mi je jako lijepo, i to pogotovo kad se okupaš na super plaži i kad shvatiš da je vani 21, da možeš obući kratke rukave, da se možeš kupati, i da je dugoj zimi napokon KRAJ!!
Tako je i mene pucao malo optimizam.
PINK mi je sada opsesija.
I kad je najmračnije samo razmišljam kako će sve biti PINK, i sve će biti ok!!
Daleko od srca daleko od očiju.
Fakat mi je ovaj tjedan dobro došao da svoje srce odmorim od suza i stresa.
Da ga odmorim od stvarno teške ljubavi.
I sve je to izgledalo jako krasno i jako lijepo…
Sve tužne pjesme više nisu imale isto značenje. Tvoje mi ime ništa nije značilo. Ali samim povratkom u nekakvu realnost, teško je bilo se suočiti da napuštam svoji mali zaštitnički svijet i da se moram opet suočavat sa istim problemima i onom boli koja me toliko ubija.
Znam da sam previše vremena provela na neko deprimiranje, ali kad te čujem kako dišeš, kako se smiješ, kad te vidim kako spavaš, kad ležeći pokraj tebe osjetim kako ti srce kuca, i kad se nadam da sanjaš mene, ne želim zaspati, želim ostati u tom trenutku zauvijek, jer mi nedostaješ, nedostaješ i ne želim zaboraviti na ni jedan trenutak, jer sve izgleda kao neispunjeni san.
Ali ti.
Ti ne znaš da još uvijek netko vani čeka, još uvijek se netko nada, još uvijek taj netko ne može pustiti sve to.
Pre teško je, jer mi nedostaješ.
I svaki put kad te želim zaboraviti, bojim se ići spavati, jer znam da tebe ću sanjati, i još mi više i više nedostaješ.
I ne želim još suza za tobom lijevati, ne želim cijelo ljeto na tebe misliti, a i sama znam da hoću, jer stvarno te želim pustiti.
Želim ti svu sreću ovoga svijeta.
Budi s kim god da ti hoćeš, radi što god hoćeš, samo budi sretan, ali pusti i mene da nađem svoj mir.
Nemoj se brinuti biti ću ja ok.
Nemoj se brinuti nitko te to ne traži, samo se drži dalje od mene.
Bilo je lijepo ovaj tjedan ne misliti na tebe.
Kad sam bježala od cijele svoje realnosti, i čovjek se fakat pre brzo navikne na ono na što mu paše!!
I stvarno mi je bilo dobro.
Jesam, priznajem, tužna sam, ali ne za tobom. Nego plačem za svojim sunčanim kutkom, a za tebe me nije briga.
I trčala bi miljama kada bi znala da neću na tebe misliti više nikada.
I samo se bojim sutrašnjeg dana, sutrašnje rutine, tvojih očiju, i cijele one buke, i kojoj ne mogu naći sebe!
Je, ugledala sam svijet ružičastim očima.
Imam sunce, imam more.
Spremna sam na sve!
Spremna sam biti hrabra, spremna sam prihvatiti samu sebe, spremna sam prihvatiti sve što na meni ne valja, spremna sam biti ono što zaista jesam, spremna sam odbacit najtežu bitku kako bi živjela svoj san, kako bi živjela za ono što zaista želim, i biti ću hrabra, pokušat ću biti ja!!
I sada kada prolazim zadnji mjesec, zadnji 23,24,25,…….. u svojoj 15. nadam se da neću skinuti i svoje ružičaste naočale, i biti osoba koju je stvarno ne poznajem, a preuzela je cijeli moj život, moje tijelo, moj mozak, moje snove, moje želje, moje veselje!!
Samo želim da sve završi kad se zadnje zvono oglasi!!
I napokon mogu spremno odrasti.
|
15.04.2006., subota
TeBi d2 u ČaSt
Što da ti kažem??
Ne mogu ni najobičniju poruku poslati, a ti želiš da ti nešto kažem??
Nemaš pojma koliko sam se tebi nadala, koliko sam u tebe vjerovala.
Dopustila sam da mi uzmeš sve moje snove, da cijelo moje vrijeme pripada tebi!!
Još uvijek držim sve uspomene vezane za sebe.
I još uvijek se potajno nadam.
Još uvijek se okrećem tebi iako znam da nema šanse!!
Nemaš pojma koliko utječeš na mene.
I kada nisi prisutan, tvoje ime se pojavljuje na svakome koraku.
To me izluđuje.
I svaka ispijena čaša tebi je u čast!!
Svaki povučen dim tebi je u čast!!
Svaka mala okrugla tebi je u čast!!
I kad vidim tvoje lice u cijeloj onoj gomili, znam da bi trebala nešto napraviti, ali ne znam što!?!
Znam da smo imali onaj naš trenutak i da je on sada daleko, jako daleko.
Ali znaš još uvijek me iznenađuje činjenica da me se sjećaš, da znaš tko sam, i još uvijek mi je drago kad me u onoj gomili pozdraviš.
I vidim naš početak i naš kraj koji nemamo!
Znam da ćeš biti sretan, sa svojom ekipicom.
Nećeš ni pomišljati na neke stvari.
A ranama trebat će još jako dugo da zarastu.
Ma znaš što??
Uopće nisam htjela ovo!!
Ni najmanje!!
Toliko si mi se gadio, ali samu sebe sam uvjeravala da sam u krivu, da si ti ona moja nada, i da te treba voljeti!!
Ni sama ne znam šta vidim u tebi, jer iskreno GaDiŠ mI Se!!
Ali želim zadržati, onu savršenu sliku o tebi, prije nego što sam te poznavala.
Sad budi sretan!!
Radi šta hoćeš!!
Ja idem svojim putem!!
Ne žalim više razmišljati o tebi!!
Ne želim ćuti to tvoje prokleto ime!!
Radi šta hoćeš!!
Samo me pusti da prebolim i da te zaboravim!!
Nemoj mi slati znakove, jer ih ja neću vidjeti!!
I imama ti toliko stvari za reći u ovome postu, ali ne mogu ih se sjetiti, ne želim ih se sjetiti!!
I znam bit će još postova tebi mali u čast!!
Ali jebi ga, vrijedilo je pokušati!!
Sada je uzimam jedan odmor za srce i dušu, odlazim na Cres, i kad se vratim, nadam se da mi više nećeš nedostajati!!
Patuljčice!!
 
|
11.04.2006., utorak
P.u.T. u k.U.t.I.j.U
Taman kada pomisliš da je svemu kraj.
Kada ugledaš svijetlo dana, kada udahneš komadić nade, i nastaviš tako jednostavnim ali za tebe neobičnim životom, shvatiš da si u krivu, shvatiš da si vjerovao samo u nešto što ni sam ne vjeruješ.
Još nije kraj, još nije gotovo, opet počinje, opet počinje, po ne znam koji put krug se vrti, vrti, vrti.
Moraš paziti da padneš ovaj put, ovaj put padni do kraja, jer ti to ne želiš, ali oni žele, oni žele.
I svaka njihova riječ kao nož u leđa.
Svaki njihov smijeh kao mač u srce.
Svaki njihov pogled kao kamen u glavu.
Prazne riječi ništa više ne znače.
Ti više ne cijeniš ništa.
Ti ne cijeniš ovaj život.
Ti ne cijeniš sebe.
Ti ne cijeniš ovo što imaš.
Ti si rođena da umreš, ti si rođena da pokopaš samu sebe, da se pokopaš u boli, propasti, opakoj bolesti, riječima drugih i svemu sasvim za druge običnome.
Nemoj više slušati, nemoj se više nadati, zašto, zašto gledati drugu stranu kad si već odlučila za pakao.!!!
Zašto???
Zakorači više u njega, proživi ga ponovno i napokon dođi do cilja, vrati se na rub, jer oni to žele, oni te žele pokopati do kraja.
Oni te slile na plač, oni su krivi za tvoje suze, oni su krivi za krvave oči, oni su krivi za sve!!
Prestani razmišljati, prestani se nadati, prestani glumiti ono što jesi, prestani.
Ti si ono što ti želiš biti, ti si ono na rubu smrti, ti si to, ti to želiš, želiš i želiš.
Jer lijepo je sanjati, ali šta će biti kada se probudiš??
Šta će biti kada vidiš opet onu staru sliku o sebi??
Ostvari san, vrati prošlost, vrati idealan odraz u ogledalu.
Jer lijepo je znati da su svi oko tebe žele sve najbolje, i da te svojom licemjernošću uništavaju.
Ali oni tebi nisu dovoljni, jednostavno to nije to.
To nisu prijatelji, to nisu ljudi, to nije društvo koje ti želiš.
Ti želiš biti izbijena svaki dan, želiš biti na igli, želiš dijeliti tugu i depresiju, želiš dijeliti riječi i stihove, želiš svoj mozak spržiti do kraja, želiš se probuditi, ali oni nisu ti, oni ti to ne mogu pružiti, jer to nije tvoje društvo, to nisu ljudi tvoje razine!!
I lijepo je sanjati, i lijepo je nadati se da će jednom postojati netko tebi savršen, i lijepo je nadati se nekom koji će biti tu za tebe kad je najteže, kada više ništa nema smisla, kada se sve čini tako teško i tako prokleto jebeno, lijepo se tome nekom nadati da će biti tu za tebe, da te zagrli, da te utješi, da ti obriše suze, da te drži čvrsto dalje od dube kojoj nema kraja!!
Ali ti nemaš vremena za to čekati, jer i sama znaš da ono nikad se neće pojaviti.
Jer znaš i da kad budeš na rubu, oni to neće vidjeti, oni i dalje neće mariti, zato učini sama sebi uslugu i uništi se, i nemoj doživjeti sutra.
Pronašla si način, bolan i dugotrajan ali obećava kraj.
Tebe više ne volim, i vjeruje nije mi žao, nije mi krivo.
Nisi vidio ništa, a ja sam svoj znak vidjela.
Ja znam šta moram.
Ne žalim slušati više priče, već sam ih čula.
I vidjela sam stvari koje sam htjela, bila sam sretna, znala sam da je opet sve počelo, opet sam čula iste priče, imala sam svoju prošlost i vidjela sam svoju budućnost.
U tome sam sama sebi bila važna.
I kad svemu tome bude kraj, ako mi ikada ovo uspije, nemoj plakati, nemoj ništa govoriti, jer u ovome sam sama, ovo mi je važnije od tvojih riječi, i nemoj plakati, samo me polegnite u crnu kutiju i tada ću napokon reći SrEtNa SaM.!!
 
|
|
|
| < |
siječanj, 2007 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
here I am
on the phone again
and awkward silence
is on the other end
I used to know the sound
of a smile in your voice
but right now all I feel is
the pain of the fighting
starting up again
all the things we talked about
you know they
stay on my mind
and all the things
we laughed about
will bring us through it
every time after time
don't say a word
I know you feel the same
just give me a sign
say anything, say anything
please don't walk away
I know you wanna stay
if you'd just give me a sign
say anything, say anything
some say that time changes
best friends
can become strangers
but I don't want that
no, not for you
if you just stay with me
we could make it through
so here we are again
the same old argument
and now I'm wondering
if things will ever change
when will you laugh again?
laugh like you did back when
we made noise till three AM
and the neighbours would complain
all the things we talked about
you know they
stay on my mind
and all the things
we laughed about
will bring us through it
every time after time
don't say a word
I know you feel the same
just give me a sign
say anything, say anything
please don't walk away
I know you wanna stay
if you'd just give me a sign
say anything, say anything
I'm falling
I'm falling
I'm falling down
please don't leave
just give me a sign
say anything, say anything
- Good Charlotte,
"Say Anything"
bicycle bicycle bicycle
I want to ride my
bicycle bicycle bicycle
I want to ride my bicycle
I want to ride my bike
I want to ride my bicycle
I want to ride it where I like
you say black, I say white
you say bark, I say bite
you say shark,
I say hey man
jaws was never my scene
and I don't like Star Wars
you say Rolls, I say Royce
you say
God give me a choice
you say Lord, I say Christ
I don't believe in Peter Pan
Frankenstein or Superman
all I wanna do is
bicycle bicycle bicycle
I want to ride my
bicycle bicycle bicycle
I want to ride my bicycle
I want to ride my bike
I want to ride my bicycle
I want to ride my
bicycle races are
coming your way
so forget
all your duties oh yeah!
fat bottomed girls
they'll be riding today
so look out for
those beauties oh yeah
on your marks, get set, go!
bicycle race
bicycle race
bicycle race
bicycle bicycle bicycle
want to ride my bicycle
bicycle bicycle bicycle
bicycle race
you say coke, I say caine
you say John, I say Wayne
hot dog I say cool it man
I don't wanna be
the President of America
you say smile, I say cheese
Cartier I say please
income tax I say Jesus
I don't wanna be a candidate
for Vietnam or Watergate
'cause all I want to do is
bicycle bicycle bicycle
I want to ride my
bicycle bicycle bicycle
I want to ride my bicycle
I want to ride my bike
I want to ride my bicycle
I want to ride it where I like
- Queen,
"Bicycle Race"
this world
this world is cold
but you don't
you don't have to go
you're feeling sad
you're feeling lonely
and no one seems to care
your mother's gone
and your father hit you
this pain you cannot bear
but we all bleed
the same way as you do
and we all have
the same things to go through
hold on
if you feel like letting go
hold on
it gets better than you know
your days
you say they're way too long
and your nights
you can't sleep at all
hold on
and you're not sure
what you're looking for
but you don't want to
no more
and you're not sure
what you're waiting for
but you don't want to
no more
but we all bleed
the same way as you do
and we all have
the same things to go through
hold on
if you feel like letting go
hold on
it gets better than you know
don't stop looking
you're one step closer
don't stop searching
it's not over
hold on
what are you looking for?
what are you waiting for?
do you know
what you're doing to me?
go ahead...
what are you waiting for?
hold on
if you feel like letting go
hold on
it gets better than you know
don't stop looking
you're one step closer
don't stop searching
it's not over
hold on
if you feel like letting go
hold on
- Good Charlotte,
"Hold On"
|
|
